********
Dječače…
Ti koji se mojom snovima svake noći šuljaš,
zašto moj život kao brod na otvorenom moru ljuljaš,
zbunjuješ me svojim ponašanjem čudnim,
ne vidiš da zbog toga sve više i više ludim…
Uvlačiš se polako u moje srce ranjeno,
koje želi biti samo malo voljeno,
toliko me puta ono boljelo,
toliko ljudi njega povrijedilo…
I ako mi ne možeš dati ljubavi samo malo,
ako ti do mene nije bar malo stalo,
otiđi što prije iz života moga,
jer ne želim da me cijeloga prati samo bol i tuga…
26. studenog 2006. godine; 04:47h
*********
Ako ti ikad zadrhti duša,
sjeti se da je moja drhtala mnogo puta…
Ako te ikad zapeku oči,
sjeti se da su moje oplakale brojne noći…
Ako ikad pomisliš da si nesretno biće,
sjeti se mene i vidjet ćeš što je biće bez sreće…
Ako ti se ikad svi snovi sruše,
sjeti se mene i znat ćeš što znači kad ti se snovi ruši…
Ako ikad izgubiš vjeru u bolje sutra,
sjeti se mene i bit će ti jasna sva tužna jutra…
Ako ikad izanaliziraš ovu pjesmu od početka do kraja,
pronaći ćeš u njoj mnoštvo osjećaja,
shvatit ćeš da i kad ti srce pati moraš sve od sebe dati,
jer se sve to, kad tad, boljim i ljepšim vrati…
26. studenog 2006. godine; 05:17h
*******
U ovoj besanoj noći
dok se u moru razbija mjesečev sjaj,
jedna djevojka suzama se guši,
saznala je što znači kraj…
I dok niz lice gorke suze teku,
jedan dječak mirno spava,
ne osjeća kako oči peku,
jer ostala je sama, djevojka plava…
Nikoga nigdje nema,
nastao je hladan muk,
more šuti, ne zna što reći,
ne čuje se čak niti jedan zvuk…
Kako je teška ova tišina,
kad si sam i duša te boli,
a srce se stišće, kuca sve tiše i tiše,
jer ona ga stvarno jako voli…
Mora ići dalje, sama sa sobom se bori,
snage više nema, ni hrabrosti niti malo,
uzalud se nada, za ljubav moli,
jer zna da njemu više nije stalo…
28. studenog 2006. godine; 02:44h
**********
Duša me moja boli, duša me moja peče,
jer mi drugi moju sreću otimaju i kradu,
Bože moj, srce mi moje reče,
zašto svoj život živjeti ne znaju…
Miješaju se tamo gdje im nije mjesto,
radi ljubomore i zavisti muljaju i oči mažu,
moje srce ostavljaju tužno i pusto,
nikome ne vjerujem više, jer svi samo lažu…
Žalosno je što im polazi za rukom,
ne raspoznaju istinu od silnih laži,
slade se tuđom gorčinom i mukom,
ne shvaćaju koliko su u biti jadni…
Ali Bože, ja sam samo čovjek i ne želim suditi,
ti jedini znaš zašto sve to tako mora biti,
ja samo mogu nastaviti se truditi,
svoju ljubav čuvati i od zlih ljudi kriti…
30. studenog 2006. godine; 01:25h
**********
Već dugo čekam poziv tvoj
u ove kasne sate,
gdje god da jesi i gdje god da kreneš,
moje te misli prate…
Pobjeći od mene ne možeš,
jer si u srcu mom,
a ja se pitam, neprestano mučim,
koja je sada u društvu tvom…
Tražim osmijeh tvoj,
tvoje lice i tvoj glas,
al´ ne nalazim ništa osim tuge,
jer nema više nas…
Samo sam tebe u životu ludo voljela,
jednom te imala,
nažalost i izgubila…
Sada svijetom lutam, tražim svoju sreću,
ali ništa osim bola nema,
nikoga osim tebe neću…
Ako mi ne vjeruješ, pogledaj,
oči moje nikad ne lažu,
da si moja ljubav, moj život, moje sve
i bez riječi ti kažu…
Iako tebi možda više stalo nije,
ja ću da se borim,
jer neću dopustiti sebi da izgubim
jedino što u životu volim…
02. prosinca 2006. godine; 02:11h
*********
Ispričat ću ti noćas
jednu tužnu priču,
o jednom dječaku
koji je srce moje slomio
kao dijete igračku…
Upoznali smo se jednu
listopadsku večer,
svega se sjećam dobro
kao da je bilo još jučer…
Te noći je mjesec
čudnim sjajem sjao,
kao da je slutio da je dječak taj
dio mene postao…
Prvi put osjetila sam
koliko srce može da voli,
nije dugo trebalo ni da shvatim
koliko zbog toga može da boli…
Uvijek sam se pitala zašto ljudi
nastoje tuđe živote da kroje,
vjerojatno zato što ne znaju
da žive živote svoje…
Zbog njih, ljudi zavidnih i zlih,
ja po ne znam koji put
plačem u noći,
jer su ga odvojili od mene,
a bez njega živjeti neću moći…
I kao u meksičkim sapunicama,
moj život se vrti u krug,
nekada ne znam kako dalje,
pitam se kad će se naplatiti dug…
Razmišljajući shvatih,
da kao što sunce
ponekad gubi svoj sjaj,
tako i ljubav ima početak,
a nažalost, ponekad i kraj…
03. prosinca 2006. godine; 01:51h
*******
Poslat ću ti noćas,
po mjesečini poljubac blag,
da znaš da postoji
u mom srcu netko drag…
I anđele ću poslati
da te cijele noći čuvaju,
dok ti misli
po stazama snova lutaju…
Zvijezde će slušati vapaj moj
i samo za te sjati,
koliko te želim kraj sebe,
samo će one znati…
Jer ne želim više ponavljati riječi
koje tebi ništa ne znače,
ne shvaćaš što je tuga
i koliko moje srce za tobom plaće…
I bez obzira na sve,
tužna jutra, tužne dane,
molit ću za te Boga, tvoju sreću
i da izlijeći tvoje rane…
Ja ću i dalje živjeti u ovom tužnom životu
i svu ljubav tebi dati,
iako znam da ne bih smjela,
jer mi srce zbog toga jako pati…
05. prosinca 2006. godine, 23:50h
***********
Zašto živjeti kad sreća
ne zna za moje ime,
zašto patiti i
pokušati mirit se s time…?
Kad bio si sunce
života moga,
a ja sam željela biti
samo dio srca tvoga…
Otišao si, nestao si,
pitam se zbog čega
i kako da ti kažem
žao mi je zbog svega…?
Shvatit ćeš možda jednom,
pokucat na vrata moja,
otvorit ću ih tiho i reći,
čeka te djevojka tvoja…
Pustit ću suzu izdajicu,
poljubit te u lice,
znat ćeš da samo tebi
pripada moje srce…
09. prosinca 2006. godine; 03:41h
********
Bilo je noći bez sna,
kad sam samo na te mislila,
bilo je dana bez sunca,
a ja sam samo na te čekala…
Čekala sam da se vratiš,
što znači ljubav da shvatiš,
da pomisliš na mene bar na jedan tren,
da uvidiš da je greška što si sada njen…
Uzela je meni jedino što imam,
jer samo tebe želim, a više te nemam…
A ona ti ne može dati topla jutra
i sunce koje samo za te sja,
ona stoji kraj tebe, ali nije prisutna,
a ja sam daleko i da te volim, tvoje srce zna…
Jednoga dana kad moje srce stane,
još jedno jutro kad mi više ne svane,
sa imenom tvojim umrijet ću na usnama
i slikom tvojom pred mrtvim očima…
11. prosinca 2006 godine; 15:20h
********
Nemoj da plačeš zbog žene te,
nijedna tvoje suze vrijedna nije,
nemoj da moliš, za ljubav prosiš,
iako te boli i u srcu ju nosiš…
Nemoj da misliš da si izgubljen bez nje
i da ti je ona u životu sve,
jer ima drugih, ima boljih, znaj,
nije s njom i tvojoj sreći kraj…
Doći će jednom u svitanje zore,
dok se na pučini meškori more,
pronaći mjesto u srcu tvom,
reći ti tiho, sve si mi u životu mom…
19. siječnja 2007. godine; 23:58h
********
Idi i ne vraćaj se više,
ne mari za dušu što za te diše,
zaboravi sve što je bilo između nas,
možda tako pronađem svoj spas…
Odlazi i ne govori što sudbina piše,
sve govore gorke kapi kiše,
ne pomisli na me niti na tren,
odlazi i budi samo njen…
Ne sjeti se vatre starog kremena,
sve je to bila greška vremena,
ne čezni za onim što je moglo biti,
kad si prokockao sve i pokušao kriti.
Nastojao si dvostrukim životom da živiš,
za svoje laži želio druge da kriviš,
krivo si procijenio što kome nudiš,
i nisi shvatio da na kraju ti najviše gubiš…
21. siječnja 2007. godine; 06:49h
*********
Zarobljena u okovima sjećanja,
izgubljena u vrtlogu osjećaja,
lebdim između jave i sna,
na granici između vrha i dna…
Tražim po koferima tužnih uspomena,
listam po knjigama prošlog vremena,
naslućujem tugu, bol i suze,
preklinjem život što ništa ne da, a sve mi uze…
Maštam o ljubavi, iskrenosti, sreći,
al´ uvijek se umiješao netko sasvim treći,
krećem dalje, sanjarim malo,
trudim se pokazati da mi nije stalo…
I unatoč svemu suze krijem u noći,
zamišljam da će jednom ipak doći,
zagrlit me jako, poljubit još jače,
shvatit što su bile suze i što zapravo znače…
21. siječnja 2007. godine; 22:50h
*********
Ponekad se pitam zašto je tako moralo biti,
jesu li se morale tolike gorke suze liti…?
Pitam se je li to samo bila ljubav bez happy enda,
ili samo igra, dio nekog glupog trenda…?
I dok vjetar kroz prozore svoje pušta zvuke,
ja polako tonem u duboke luke…
More mi šapće, novim životom da živim,
za ono što je bilo nikoga ne krivim…
Polako kročim, s tugom se i bolom nosim,
nikoga više, nikada, za ljubav neću da prosim…
24. siječnja 2007. godine; 00:51h
*********
Kiša pada, more se u valovima njiše,
oplakuju jednu ljubav koje nema više…
Ljubav koja još tinja u nečijem «meni»,
ali nažalost na to nisu oboje bili spremni…
Mjesec se sakrio, ne govori ni riječi,
uzalud je spominjati i maštati o sreći…
Nestalo je sve jednog tužnog dana,
ostala je samo bol i na srcu rana…
Mnoge suze prolivene su te noći,
a ona se pitala hoće li opet doći…
Svjesni oboje su bili da je to mladenačka ljubav bila,
slutili nisu da će zauvijek ostati tako živa…
Ipak, nakon toliko godina, stoje na pola puta,
razdvojila ih davno sudbina kruta…
Možda se jednom sretnu, isprave grešku vremena,
a možda ipak sve to ostane samo gorka sjena…
25. siječnja 2007. godine; 01:37h
*********
Željela sam ljubav,
a dobila bol,
željela sam sreću,
a dobila na ranu sol.
Željela sam osmijeh,
a dobila tugu,
željela sam snove,
a dobila nesreću dugu.
Željela sam smisao,
a ponekad smisla nema,
željela sam ljubiti druge,
ali bio si moja jedina tema.
Željela sam mnogo od života,
a dobila nisam niti malo,
tražila sam u očima drugih nešto,
a shvatila sam da im nije stalo.
I krenuh dalje, bez lažnih ideala,
očekivanja i suvišnih riječi,
krenuh dalje, s vjerom u sebi,
putem, kojim znam da moram priječi.
26. veljače 2007 godine; 14:24h
*******
Teško je šutjeti, a u tebi sve vrišti,
teško je smijati se, a srce te tišti.
Teško je ležati, a san ne dolazi na oči,
teško je vjerovati, a slušati kišu u noći.
Teško je čekati, a znati da neće doći,
teško je trpjeti, a znati da živjeti nećeš moći.
Teško je tražiti mir, utjehu u gorkom plaču,
a najteže je voljeti, a osjećati prokletu samoću.
26. veljače 2007. godine; 03:17h
*********
Neću spominjati više tvoje ime,
niti sjetiti se tvoga lica,
prekinut ću sve u vezi s time
i u noći slušat cvrkut ptica…
Nećeš u meni ostavit niti sjenu,
nisi bio vrijedan toga,
neću te se sjetit ni u jednom trenu,
izbacit ću te iz života svoga…
Proklinjat ćeš jednom sebe,
htjeti vratit stare dane,
osjetit ćeš kako srce zebe,
a novo jutro nikako da svane…
San nikako neće dolazit na oči,
grižnju savjesti pokušat ćeš kriti,
plakat ćeš i molit u tužnoj noći,
ali sve to uzalud će ti biti….
01. ožujka 2007. godine; 04:13h
********
Smijeh na njenom licu liječio je tugu,
sjaj u očima nadmašivao dugu,
iskrena duša liječila je sa rane sol,
nitko ne bi rekao da u njoj caruje bol…
Prave riječi govorila je kada srce plače,
plišanog medu poklonila jer sitnice mnogo znače,
bila je žena koja ne želi biti u sjeni,
ali iznad svega znala je prijateljstvo da cijeni…
01. ožujka 2007. godine; 04:35h
*******
Zvuk tišine omamljuje i lomi mi nesretnu dušu,
ne čuje se niti trzaj dok u meni orkanski vjetrovi pušu.
Besana noć sjetu u srcu stvara,
pitam se što je to, postoji li ljubav prava?
Reci mi Bože, do kada će me okruživati tama,
zar baš ja moram biti sama?
I dok izlazi sunce, u meni vlada noć,
želim znati hoće li jednom ipak k meni doć´?
Uplovit u luku nedosanjanih snova,
izbacit otrov iz srca i početi živjeti iznova...
02. ožujka 2007 godine; 02:36h
********
Poslije tebe postala sam ja,
na ljubav imuna,
prva ljubav i mladost moja,
postali su greška vremena.
Postala sam žena
od čelika stvorena,
prste je umiješala
moja zla sudbina.
Zaboravila je na sreću
koja mi treba,
olovo mi dala,
umjesto zlata i srebra.
Tugu i bol
u život moj unijela
jer voljela sam čovjeka
kojeg nisam smjela.
Vjetar mi je govorio,
nisam ga slušala,
more mi je šaptalo,
nisam ga doživljavala.
Kiše su padale
jer su znale sve,
znala su za lažljive
tvoje oči te.
Dugo je trebalo
ali sada konačno srce zna,
nisam bila žena
za tebe rođena.
03. ožujka 2007. godine; 04:44h
********
Lomi se srce kao val o stijene,
ostaju samo mrvice, ljubavi izgubljene.
Jedna duša nedosanjane snove sanja,
čuje se za prošlosti zov što u mislima odzvanja.
A dječak taj ne čuje riječi što vjetar ih nosi,
u njegovu srcu sada, postoji netko treći.
I more mu priča da za njega živi jedna žena,
bila je prepuna suza i zvala se Ivana.
Tražila je Boga, patnju da joj skrati,
stihove pisala da se ljubav vrati.
Čuvala je uspomenu na jednog dječaka,
vezala ju za njega nit, a nije ostalo ništa osim koraka.
Krila je od drugih bol, prisiljavala da se smije,
slušala u noći kišu što njene gorke suze lije.
U očima njenim mogao si pročitati tugu,
jer dječak taj volio je drugu.
I znala je dok živi, morat će se nositi s time,
ali u srcu će uvijek, biti urezano njegovo ime.
05. ožujka 2007. godine; 22:40h
**********
Čuje se šapat prošlosti,
jedna nesretna duša moli,
za ranjenim djetetom u meni,
kome zadaše prejake udarce boli.
Sadašnjost je uništila još jedan san
i razbila iluziju sreće,
korak je nečujan i težak,
al´ dijete se ipak kroz život kreće.
Polazi s vjerom u sunce poslije oblaka,
s nadom u dugu poslije kiše,
ali dijete ipak shvaća,
da se prošlost neće vratiti više.
I otići će jednom, kucnut će čas,
uplakano srce kucat će sve tiše i tiše,
jer zbog nesretnog života i bolne ljubavi,
ranjeno dijete prestat će da diše.
06. ožujka 2007. godine; 02:24h
*******
Zamisli more što suncu pozdrave šalje,
Tako i moje srce tebi ljubavi daje.
zamisli rijeku što mirno teče,
tako i ti u snove dolaziš svaku veće.
Zamisli zvijezde što nebo osvjetljavaju svaku noć,
Tako se i ja nadam da ćeš jednom doć´.
Zamisli cvrkut ptica što proljeću daje žar,
tako si ti meni najljepši dar.
A zamisli potom život koji okružuje tama,
Tako je meni bez tebe, ranjena i sama.
06. ožujka 2007. godine; 15:21h
********
I noćas dok san nikako neće na oči,
sjetih se naših burnih provoda
i zazujalih noći.
Sjetih se potom
tequille, limuna i soli,
a od smijeha il´manjka alkohola
stomak me počeo da boli.
Sjetih se i onog lijeva, desna,
izgubi se negdje tri,
´ajmo u rikverc pa na štiri.
Bilo je tu i idem putem,
nigdje moga stana,
e moja Žuta
da su bar vrata otključana.
A ne mogu da se ne sjetim i malog Iće
i kako brod plovi, plovi,
a ono mali Ićo ribu lovi i banane voli.
Kutjevački podrum, vino,
obrazi se žare,
bačve, butelje i mi kolegice stare.
Hotel, recepcija,
slovenačka veće,
Bože moj, kakve li smo sreće.
Kao stara stojka
nitko nije slavan,
a mom uletu u trku
ni Đeki Čen nije ravan.
Minjak, čizme, kad ono čuješ
cure, murja, stoj,
vašu osobnu molim
i telefonski broj.
Stiže Žuta, majstor pravi,
telefon da popravi,
al´univerzalno onako svojski
totalka ga pokvari.
Zoki Jelenković
plavuši pjesme piše,
a Žuta zbog alkohola
stenje sve više i više.
i kad misliš da se kraj bliži,
Slovenci opet u điru,
daju chips, chiwas, colu,
ko ce-ce muhu potjeraju
da pušiš ko debil na prozoru.
Al´da priču skratimo
i pođemo leći,
sunce moje žuto,
ostani uvijek takva kakva jesi,
nikad ljuta, jedna si
i neponovljiva prijateljica Žuta!
07. ožujka 2007. godine; 01:21h
*********
Te tvoje kovrčave crne kose,
Još u mislima se nalaze,
Obrazi rumeni i taman ten,
Još mi u snove dolaze.
Adriana, Adriana
Još u srcu mi gori ljubavi plam
Adriana, Adriana
Bila si nekad moja, a sada ostadoh sam.
Adriana, Adriana
Još te tražim po mom snu,
Adriana, Adriana
Tako si lijepa, ali nema te više pored mene tu.
07. ožujka 2007. godine; 23:35h
**********
Sjetiš li se Filomena,
još ponekad moga imena,
il´si nakon odlaska
za sobom vrata zatvorila.
Od naše ljubavi ostala je samo sjena
al´uvijek ćeš biti najdraža žena,
moja Filomena.
A ja sam te volio,
za ljubav sam te molio,
al uzalud bolo je to,
tvoje srce drugome je pripalo.
Od naše ljubavi ostala je samo sjena
al´uvijek ćeš biti najdraža žena,
moja Filomena.
08. ožujka 2007. godine; 00:00h
*********
Leti, leti Sokole,
raširi svoja divna krila
i odleti Sokole,
do mojih Sokolina.
Preleti Sokole brda i mora,
pozdravi mi rodni kraj,
i vrati Sokole,
mojim Sokolinama stari sjaj.
Kad su se djeca igrala,
mačke vrebale dok su ptice pjevale,
kad su navike bile stare,
nisu se mijenjale.
Izliječi Sokole
od rata uništen taj mali raj,
probudi ga iz sna Sokole
i oživi moj rodni zavičaj.
08. ožujka 2007. godine; 00:20h
**********
Padaju noćas nebeske kiše,
Naše ljubavi nema, nema je više,
Teku suze kao mutna rijeka,
Mene više nitko, nitko ne čeka.
A ja puštam pjesmu staru,
Slušam tužnu gitaru
I dalje s istim žarom,
A uzeše mi ljubav kradom.
Život mi šalje gorku tamu,
Ostavlja mene, mene samu,
Uspomene, slažu se u nizu,
ali nema te, nema blizu.
08. ožujka 2007. godine; 02:30h
**********
Moga srca nemir si ti,
govore ti prijatelji svi
i kad na te pomislim
bojim se da ne poludim.
Iz svojih snova tjeram te,
ali ti uvijek iznova vraćaš se,
trudim se da te zaboravim,
a od ljubavi sve više gorim.
Moj nemire, reci hoćeš li se vratiti,
tugu i bol noćas skratiti,
poljupcem izliječiti srce koje vene,
pomoći da mi u životu bolje krene…
11. ožujka 2007. godine; 22:04h
***********
Srećo, gdje li si ove noći,
hoćeš li jednom na vrata moja doći?
Hoćeš li jednom saznati moje ime
ili ćeš me pustiti da se sama borim sa svime?
Hoćeš li se sjetiti i mene jednog dana
ili ćeš me ostaviti samu na neveri usred oceana?
Reci srećo, nemoj da šutiš,
bolu da moj život pustiš…
Nemoj da dugo čekam na te,
Boga molim da se muke skrate…
Dođi srećo, da mi vratiš sjaj,
jer ako zakasniš mom životu bit će kraj.
11. ožujka 2007. godine; 23:39h
NAJDRAŽI TATA
Tata, napustio si davno ovaj svijet,
a ja sam za Te brala najljepši cvijet.
Život moj trebao je biti bogat i lijep,
a bez Tebe postao bolan i slijep.
Nakon Tebe ostala je samo tuga,
moja najokrutnija i vječna druga.
Tražila sam Boga da mi Te vrati
ali nije to mogao da shvati.
Svakim danom boli me sve više i više,
oči moje koje su Tvoje, liju gorke kiše.
Odlazak Tvoj u meni je stvorio tamu,
Ostavio me u suzama, ranjenu i samu.
I ove noći u jastuku se utapaju mnoge suze,
Proklela sam život što mi Te uze.
Ali čekaj me Tata i ja ću Ti jednom doći,
Zagrlit Te i poljubit tada ću moći.
Tada se od Tebe nikad odvojiti neću
I konačno ću i ja doživjeti sreću.
12. ožujka 2007. godine; 00:07h
************
Stojim na balkonu
i gledam more kako se mreška,
zar je sve bilo
samo velika greška?
Ili je sudbina učinila svoje,
uzela ono
što je trebalo biti moje.
Razmišljam,
u oku suza blista,
u duši želja
uvijek ostaje ista.
Ne da mira
ni danju ni noću,
sluti loše,
sluti gorku samoću.
A more i dalje
na pučini pleše,
pita, da li to ljubav bješe.
Rekoh, bila je jednom davno,
više je nema,
postala je dio
izgubljenog vremena.
13. ožujka 2007. godine; 00:14h
MOJ TATA…
Tata, bio si najdraži čovjek
u životu mom,
a jednom davno,
uzeo Te Bog.
I uplakana pitam Ga,
zašto je tako moralo biti,
zašto baš ja
kraj Tebe više nikad neću sniti.
Nisam znala Tata,
da će mi život izgubiti radost i sjaj,
bez Tebe živjeti
preteško je, znaj.
A tako želim
vidjeti Tvoje oči,
i slušati kako
izgovaraš tople riječi.
Znam da ću jednom
i ja doživjeti kraj,
nadam se da ću doći
odmah k Tebi u raj.
13. ožujka 2007. godine; 00:28h
**********
Noćima, sjetim se ja,
tvojih nježnih dodira,
noćima, svjesna sam ja,
volim te više od svemira.
I sanjam postelju od svile,
sanjam, oči tvoje mile,
sanjam, vrele usne i tvoje ime,
poljubi me, poljubi me.
Dođi, nemoj da čekam na te,
pusti, da se čari vrate,
dođi, zagrli me strasno,
pa nek´ svima bude jasno.
I sanjam postelju od svile,
sanjam, oči tvoje mile,
sanjam, vrele usne i tvoje ime,
poljubi me, poljubi me.
13. ožujka 2007. godine; 00:39h
*************
Odlazi tugo i zaobiđi život moj,
jer noćas on, ide k njoj…
Sačekaj tugo, bar na minut, dva,
da se oporavim i dalje krenem ja…
Pusti tugo bar da shvatim da mu stalo,
do mene i moje ljubavi nije, niti malo…
Ostavi se tugo mene i moje duše,
sada kad se snovi moji ruše…
Ne uzimaj tugo, ono što pripada meni,
noćas on odlazi, toj ženi…
Neću tugo pustit niti suzu jednu,
niti slušati utjehu bijednu…
Zaboravit ću tugo, uspomenu staru,
vrijeme je da potone zaboravu…
Pobijedit ću tugo i tebe i njega,
nov život izgradit, opet poslije svega…
Neću dopustiti više da me duša boli,
naći ću nekoga tko će znati da me voli…
14. ožujka 2007. godine; 01:38h
**********
Nestalo je ljubavi,
nestalo je sreće,
samo suze ostaše,
umorna duša na put kreće…
Stazama života,
u bolje sutra,
s čežnjom i nadom
za sretnija jutra…
Tražeći nit,
za nešto da se drži,
tražeći osjećaj ljubavi,
sve do srži…
Lutajući snovima
do sretnih dana,
od kojih osta
samo velika rana…
Osluškujući srce
kako polako vene
i kako lagano umire
dio mene…
14. ožujka 2007. godine; 01:47h
MOM DJEČAKU…
Već dugo čekam ja,
svoga malog anđela,
samo za njega ja da živim,
jedino njemu da se divim.
U naručju da držim mali cvijet,
njemu da pripada sav moj svijet,
da ga ljubim, da ga mazim,
kao dušu da ga pazim.
Njemu da pružim ljubav srca svog,
pokažem da je sreća života mog,
lice mu milujem dok tone u san,
jer zbog njega je ljepši svaki novi dan…
14. ožujka 2007. godine; 02:08h
**********
Noćas, dok kiša pada sve jače,
moje srce za njim plače…
Izgubljenom ljubavi, princem iz snova,
tako bih htjela imati ga iznova…
I noćas dok me cijelu razdire tuga,
njega možda ljubi neka druga…
On je sretan dok joj ljubi lice,
a zvuk mog srca, zvuk nesretne ptice…
Promijeniti to nikad se neće,
jer u životu ovom, ja nemam sreće…
15. rujna 2006. godine; 23:52h
***********
Reci mi Bože, koga da krivim…?
Sudbinu zlu, što mi uze sreću…?
Život, što mi svakog dana daje tugu sve veću…?
Il´ nešto sasvim treće...?
Reci mi Bože, čemu da se divim,
Kad mi je svaki dan oblak sivi…?
Reci mi Bože, tko rani malu pticu,
Nemoćnu, nesretnu, zvijezdu padalicu…?
Reci mi Bože, tko mi šalje bol, a uze sreću…?
Tko mi šalje nemoć, a uze svu snagu…?
Jer oprosti mi Bože, što ne razumijem,
Oprosti mi Bože, što više vjerujem…
16. rujna 2006. godine; 00:43h
*********
Jesen evo iznova, kuca na moja vrata,
a u mom srcu zima ledena, gorčina kruta…
Nižu se godine, k´o perle šarene,
a u srcu mom tužne slike, jednobojne, nimalo izblijedjele…
nestaje život, sve se polagano mijenja,
samo ti u srcu mom ostaješ, jedna konstanta,
vječna, nepromijenjena…
13. rujna 2006. godine; 00:04h
**********
Tražim te noćas u vremenu gdje stvarnost prestaje postojati,
gdje niti strasti grade most između prijateljstva i ljubavi…
Zovem te kroz kapi kiše koja ne prestaje padati,
jer moje su riječi konop koji naše živote želi spajati…
Gledam te kroz slike koje nemaju boje i ne postoje
Ali djela su mojih snova i žive su kao vatre, plamte, gore…
Lutam kroz maštu koja te čini stvarnim, iako si samo glas koji dopire iz daljine,
Tjera me da idem dalje kad sve nade potone…
Slušam te kako mi nečujno prilaziš, kao što valovi prilaze žalu,
Pričaju mu priču neispričanu, a kao i ti, ostavljaju dubok trag…
Osjećam te kako mi miluješ lice i obraze, nježno kao što tišina miluje noć,
Iako te nema, osjećam na vratu tvoj topli dah, koji me polagano vodi u san…
18. rujna 2006. godine; 00:10h
************
Život je bitka bez slijepih stanica,
gorak rat bez krajnjih granica,
posustati ne smiješ ako ne voliš gubiti,
ratove za sreću, moraš pohoditi.
Misiju svoju moraš ispuniti,
neprestano se moraš truditi,
žrtvovati se za ono što želiš,
ostvariti cilj kojemu težiš.
Boljet će te često jer si ljudsko biće,
ali ponosno digni glavu i nasmiješi lice,
ljudi su zli, okrutni i teški,
al´ samo je jedan sudac, a svi mi samo grešni.
Znati moraš da u životu nema stajanja,
što je bilo, bilo je, nema kajanja,
jer samo najbolji i najjači opstaju,
pokaži da si jaka i ne dopusti drugima da te sputavaju.
Vjeruj da kazna Božja kad tad će stići,
patnja, suze i bol jednom će proći,
ljubav, sreća i radost ipak će doći.
Rođena si da se izboriš za sebe,
Jer i kad ti srce plaće i duša peče,
Znati moraš da je svijet nemilosrdan
I ljubav i tuga dio su tvoje životne priče.
18. rujna 2006. godine; 12:50h
*********
Let me to exist in your life,
to exist in your mind,
to exist in your heart…
Let me to exist in your eyes,
to exist in your smile,
to exist in your dreams…
Let me to exist in your pain,
to exist in your happiness,
to exist in your soul…
Let me to exist in your reality,
to exiyt in your imagination,
to exist in your way…
Let me to exist…
And never let me go…
Let me to exist…
Let me to exist…
19. rujna 2006. godine; 22:59h
*********
Ranili me svi, sreću moju ukrali,
suzama se nasladili,
patnjom nagradili
i netragom nestali…
Izdali me svi, dušu mi izmorili,
srce moje slomili,
u ponor ga pospremili…
Iznevjerili me svi, u oči tugu unijeli,
zlobom svojom umorili,
valcer na kraju života mog otplesali…
Ranili me svi, samo nemoj ti…
Izdali me svi, samo nemoj ti…
Iznevjerili me svi, ali nemoj, nemoj ti…
3.listopada 2006. godine; 22:40h
***********
Kao kula od pijeska,
srušili se snovi,
Nestali su temelji,
Nije ostao čak ni trag…
More je završavalo još jednu priču,
Izbrisao ga val,
Samo je Bog znao,
Koliko si mi bio drag…
Dugo je more šutjelo,
Upijalo moje riječi,
Ja sam mu pričala o jednoj ljubavi,
Jednom dječaku,
A ono meni o izgubljenoj sreći…
Pitala sam more
Što se to zbilo,
Zašto je tajnu od mene krilo,
Al´ pravog odgovora nema,
Ostala je samo sjena
Prošlog vremena…
7. listopada 2006. godine; 18:08h
***********
Bila je anđeo što svijetom luta,
Bila je boem koji nema svog puta…
Bila je nježna k´o najljepši san,
Bila je uplakana k´o proljetni dan…
Bila je mali cvijet što polako vene,
Bila je djevojčica kojoj su ostale samo uspomene…
7. listopada 2006. godine; 18:12h
********
Htjela sam biti sunce, koje ti uljepšava dan,
htjela sam biti mjesec, koji ti uljepšava san…
Htjela sam biti more, koje te bez riječi doziva,
htjela sam biti vjetar, koji te šumom lišća poziva…
Htjela sam biti zvijezda, koja ti sipa svjetlosti žute,
Htjela sam biti noćna lampa, koja ti do mog srca pokazuje pute...
Htjela sam ti biti netko, tko tvoju prisutnost cijeni i voli,
Htjela sam biti netko tebi posebno drag, a da za to ne treba puno da moli…
23. listopada 2006. godine; 00:16h
***********
Po jastuku suze padaju,
kao kišne kapi po prozoru,
sreću moju dozivaju,
ljubav moju oplakuju.
Ali čuje se samo muk,
tišina noći,
u zraku pitanje,
hoćeš li opet doći…?
A nadu već polako gubim,
jer život moj kroči putem drugim,
i dok budem ljubila druge,
koji na te liče,
uvijek ćeš biti dio moje
životne, najdraže priče…
23. listopada 2006. godine; 14:38h
**********
Kad sam bila dijete,
nisam shvaćala tvoje riječi,
strepnje, molitve i brojne neprospavane noći…
Nisam shvaćala mama,
jer nisam razumjela ni dragog Boga,
ni sudbinu zlu što nam uze tatu
i donese nesreću svu…
Ali mama,
znala sam koliko tatu voliš
i kako se cijeli život sa svime sama boriš,
nisam znala kako ti to reći,
molila sam se samo tvojoj sreći…
Povrijedila sam te mnogo puta,
nisam htjela mama,
trudila sam se da te prođe ljutnja…
Ali znaj mama da te volim
i da ti se djevojčica tvoja divi,
što smo se nakon sve nesreće i rata
svi izvukli živi…
23. listopada 2006. godine; 01:03h, "Mojoj mami"
*******
Od kako si se rodila,
nekom čudnom niti si se za mene vezala…
To malo, slatko, bespomoćno biće,
unijelo je u moj život
mnogo radosti i sreće.
Ne sjećaš se jer si beba bila,
kad je teta noću plakala
i tebe čuvala…
Brinula sam se za tebe,
k´o da si moje dijete,
molila anđele da ti unesu radost
i u snove slete.
Nadam se da ćeš biti dobra,
učiti i ostvariti ono što želiš,
time usrećiti sve one koje jako voliš.
Ja ću biti uvijek tu,
kad te nešto muči i boli,
jer mišiću moj,
tvoja teta te jako, jako voli…
23. listopada 2006. godine; 01:45h;
«Za moju Magi»
*********
Noćas nek´ te mjesec miluje umjesto mene…
Nek´ ti more svojim valovima šalje moje pozdrave…
Noćas nek´ ti zvijezde prenesu moje poljupce…
Nek´ ti Bog do mog srca pokaže pute…
Jer koliko tužna i sretna je ova večer,
Postao si dio mojih snova iako te ne poznajem…
Život je čudan i kroji čudne priče,
Možda ti i ja postanemo dio jedne te iste sudbine…
Što će biti sutra ne možemo ni ti ni ja reći,
Ali jedno znam, postao si netko mome srcu drag…
27. listopada 2006. godine; 23:56h
********
Nisam mislila da će tako boljeti taj dan,
Kad sreća ode, a tuga dođe, uplovi u moj san…
Govorili su za me da sam jaka žena što za tugu ne zna,
A ni slutili nisu, da mi je duša slomljena, sama i prazna…
Nisam govorila jer ne želim da znaju, koliku bol osmijeh krije,
Šutjela sam jer ne želim da znaju, da ova žena voljena nije…
Samo je Bog znao za moje suze, mog dječak i moju tugu,
A nebo je sa mnom plakalo, jer on noćas ljubi drugu…
31. listopada 2006. godine; 16:32h
********
Mir, tišina, mjesec, zvijezde i ja,
noć, vrijeme i snovi, bez početka i kraja…
Priča ispletena mrežama jednog sanjara
što za ljubav sve bi da,
pjesma bez riječi, što bol liječi
i prije i sada…
Jedan dječak što umornoj duši,
nikako ne da mira,
stara melodija na radiju
što svira i u srce dira…
I onda izgubljen u nekom dalekom snu
pišeš pjesme koje opisuju tvoju bol,
pitaš se je li to bila ljubav
il´je sve bilo samo fol…?
Zaboravu prošlost, nikako da predaš u ruke,
kad još je kao vatra živa,
iz sata u sat, dana u dan,
povećava još više tvoje muke…
Al´život je takav,
što bude trebalo bit, bit će,
a da za tebe jedno biće živi,
moje srce tiho ti reče…
05. studenog 2006. godine; 23:55h
*******
Bio si stranac u noći,
što mojim mislima se šulja,
bio si mornar u luci,
što moj život kao brod poljulja…
Tražila sam dugo,
gospodara svojih snova,
da zaplovimo morima ljubavi, žudnje i strasti,
on i ja iznova…
Pisala sam tebi pjesme,
što za moju bol znaju,
da ti kažu sve ono što ne mogu ja,
da ti moju ljubav daju…
Al´ uzalud sve je bilo,
jer ti si negdje daleko,
ne slutiš da za tebe živi,
u dalekom gradu netko…
I nekad tako je teško biti bez tebe,
proklinjati mladost i vrijeme,
jer čežnja za tobom sve je veća,
bez tebe srce moje zebe…
Vjera još postoji,
da će nas sudbina spojiti
negdje na pola puta,
obasjati ljubav, sreća i radost,
dok u kaminu gori vatra,
plamti svjetlost žuta…
06. studenog 2006. godine; 15:44h
***********
Još jedna duga neprospavana noć,
umorna od iluzija, snova, nadanja, da ćeš mi doć´…
izgubljena u vrtlogu vremena što oživljava tvoj lik,
tako si stvaran, a ipak te nema, čuje se samo moga srca krik…
Oh, dječače, gdje li si, koja sada ljubi usne tvoje,
Koja to uze sebi, ono što je bilo moje…?
Da li joj dopuštaš, da ti kao ja mrsi crnu kosu,
Proljećem ti donosi, prvu jutarnju rosu…?
Ili se ipak sjetiš one, koja ti je prva ljubav bila,
Sjetiš li se ipak one, što sa usana tvojih i otrov bi pila…?
Oh, dječače, zašto duši mojoj ne daš mira,
Zašto oživljavaš ranu koja boli i moje srce dira… ?
08. studenog 2006. godine; 00:36h
*******
Suze krijem, one padaju,
samo one moju tajnu poznaju,
suze krijem, ne dam da me slome,
govore ti da u moje dolaziš snove…
Ne želim sebi priznati to,
mada znam, da života imam sto,
opet bi samo tebe voljela,
svake noći samo tebe čekala…
Suze krijem, pjesme piše,
iz srca svoga tugu brišem,
mada želim tvoje poljupce,
jer samo ti znaš, moga srca ulice…
Suze krijem, one čežnju skrivaju,
samo se tebi, one raduju,
od svih ljubavi ja ću bježati,
svakog dana samo tebe čekati…
13. studenog 2006. godine; 17:28h
********
Prolaze sati, prolaze dani, godine,
samo prošlost ostaje,
svjedok ljubavi jedine…
I sve se mijenja u vihoru života,
ljudi, stvari, lica,
samo uspomene ostaju,
vječna, neprolazna ljepota…
Žao mi je što si otišao,
za sobom ostavio tugu,
ranio srce moje
i noćas ljubiš drugu…
A ja sam trebala biti,
dio života tvoga,
voljela te do besvijesti,
a sada je tu ona…
Al´ ako si sretan, neka si s njom,
a ja ću da te volim
i nosim, kao znak na srcu svom…
21. studenog 2006. godine; 01:57h
********
Koliko Bože još moram patiti,
čekati dan kad ćeš mi ga vratiti…?
Bio je meni sve, od prvog dana kad sam ga srela,
ja sam ga voljela, a ona mi ga otela…
Misli moje svukud ga prate,
jer želim samo jedno, da mi ga vrate…
Al´ znam Bože da se vrijeme vratit neće,
od rođenja sam bila i ostala, dijete bez sreće…
Živjet ću dalje sama, sa tugom i bolom,
iako možda jednom vrijeme poklonim drugom,
srce moje plakat će, molit će,
za mojom ljubavi jedinom, za mojom ljubavi prvom…
21. studenog 2006. godine; 15:25h
***********
Jedne tihe i kišne noći,
stoji jedna djevojka na prozoru i gorko plaće,
ponavlja riječi 'kad ćeš mi doći…?'
Kiša kao da osjeća njenu bol, pada sve jače i jače,
suze se slijevaju po licu, suze koje jako puno znače…
Gledam tu djevojku, bez imalo nade i sreće,
svega se sjeća dobro kao da je bilo to veće…
Trese se od hladnoće, briše uplakano lice,
ne zna kuda dalje, to nesretno biće…
Najgore što pomoći nema,
srce se slomilo, umrla je ljubav jedna…
A on nije znao da ona za njega diše,
polako umire sve tiše i tiše…
Samo jedna zvijezda reći će toga dana,
da jedna djevojka ostala je sama…
Ja zaplakat ću za djevojkom tom,
jer ju vidim u biću svom…
21. studenog 2006. godine; 15:58h
************
Zaboravit ću jednog dana, ove godine tužne,
iz srca maknuti uspomene ružne,
na stranu staviti neprospavane oči
i sve ove gorke suze koje mi peku oči…
Zaboravit ću nesretnu mladost i tužne dane,
ukloniti prepreke i dopustit zori da osvane,
spriječit ću bol da mi dušu lomi,
zaustavit tugu da mi srce ne slomi…
Zaboravit ću sve što je bilo teško i gorko,
udaljiti sve što me ranilo duboko,
izbrisat ću sve ovo tužno vrime,
al´ nikad neću zaboravit tvoje ime…
25. studenog 2006. godine¸02:05h
*********
Mjeseče reci, ne šuti više,
što mi sudbina život k´o grančice njiše,
srce moje suzama guši,
moj svijet do temelja ruši…
Tužna, danima sate brojim,
pokušavam biti hrabra, a tako se bojim,
nemam više snage, a hoću da se borim,
jer uze mi njega, a samo njega volim…
O mjeseče, ti koji me gledaš u samoći
i koji brišeš ove uplakane oči,
isprosi mi samo mrvu sreće,
u ovo tužno i sjetno veće…
Pošalji poljubac mom snenom dječaku,
svu moju ljubav iskrenu i jaku,
prenesi mu molitve i moju nadu,
ne daj mjeseče da mi ga uzmu, da mi ga ukradu…
25. studenog 2006. godine; 02:26h
SAMO ZA TEBE
Samo za tebe moja duša je živjela,
Samo za tebe moja usta disala,
samo sam tebe u životu voljela
I nisam te, nisam još preboljela…
Samo za tebe ja stihove sam pisala,
Samo za tebe ja sam živjela,
Samo tebe u snovima dozivala,
I u svojoj sudbini tražila…
Samo za tebe ja noćima sam plakala,
Samo za tebe jutrima se budila,
Samo jednu ljubav u životu imala
I svojom krivnjom te izgubila…
20.Travnja 2006. godine
ANĐEO TUGE
Bila sam za tebe nepopravljiv sanjar
što iskreno voli
vjerovala u ljubav
dajući cijelu sebe…
Bila sam za tebe zamišljeni iluzionist
izgubljen u sjećanjima
vjerovala u sreću
tražeći tebe…
Bila sam ono što si htio vidjeti
iako nisi shvaćao većinu toga
bila sam zaljubljena djevojčica
a zbog ljubavi postala
Anđeo tuge…
30. travnja 2006. godine
TI…
Ne traži od mene
što ti ne mogu dati,
ne traži vrijeme
jer se skupo plati,
ne traži strpljenje
tako ga je malo,
ne traži čekanje
jer jako mi je stalo.
Ako tražiš od mene nježnost
srce ću ti dati,
ako tražiš ljubav
zauvijek ćeš ju imati,
ako tražiš sreću
uništit ću oblak sivi,
ako tražiš dušu
za tebe će da živi.
02. svibnja 2006. godine
*******
U tišini i ove noći
molit ću u samoći
za tebe i tvoju sreću
dok moje tužne oči plaću…
U sjeni i ovog dana
sjeti me se ljubav davna
da oživi moju tugu
dok ti noću ljubiš drugu…
U svitanju i ovog jutra
nestaje polako moje sutra
jer tvoja nikad više biti neću
ali ljubavi, ja, želim ti sreću…
08. svibnja 2006. godine
OTIĆI ĆU
Ubio si noćas i ono malo života u meni.
Osveta ti je draža od moje ljubavi.
Al´reći ću ti jedno, kajat ćeš se ti.
I ti ćeš se jednom, htjeti vratiti.
A nebo će tada, more suza pustit.
Mene više, nećeš vidjeti.
Neće me tada, ovdje biti više.
Duša moja, sve tiše i tiše diše.
Otići ću polako iz života tvog,
A da te još volim, to, to će znati samo Bog.
20. svibnja 2006. godine
********
Ne mogu više živjeti ovaj život.
Ne mogu više gledati ljude oko sebe.
Ne mogu više slušati njihove priče.
Ne mogu više lagati da ne trebam te.
Ne mogu više s tugom da borim se.
Ne mogu više moliti da vratiš mi se.
I zato bi bilo bolje da odem što prije.
Ali ipak, prejednostavno to je za mene.
Navikla sam na puno kompliciranije.
I zato želim ostaviti trag,
Da nisam uzalud na ovom svijetu bila.
A kad umrem, tek onda će biti moj početak,
Tek onda, dobit ću krila.
20. svibnja 2006. godine
******
Otišla je u samoći, suze su se slijevale niz lice,
tražila mir u životu svom, lutajući poput skitnice.
Voljela je samo njega, drugu ljubav nije htjela,
zaljubljena djevojčica, koja je vjerovala, koja se nadala,
a ipak sve izgubila…
propadoše snovi, nadanja, nestadoše maštanja,
ostale su samo bolne uspomene i bolna sjećanja…
05. srpnja 2006. godine
**********
Ta noć u meni, ostavila je trag,
postao si netko, mome srcu drag…
Prvi put žalila sam jer sam otići morala,
a tako bih nekog, poput tebe imala…
Ali krade život meni moju sreću,
svakog dana daje tugu sve veću…
I uzalud živim kad nemam sreće,
ljubav na moja vrata nikad doći neće…
07. srpnja 2006. godine; 00:53h
*******
Još jednom u tišini i ove noći,
ja čekam te da li ćeš doći,
dok niz obraz teku suze jedne žene,
jedne žene, tvoje nesuđene…
A tebi bi sve životu dala,
kad bi te samo kraj sebe imala,
nosila te na krilima sreće,
čuvala te kao najdraže cvijeće…
Al´ umjesto tebe dođe tuga,
izabrala me sama za najboljeg druga,
a ja i dalje tužne pjesme pišem,
pisat ću ih sve dok mogu da dišem…
09. srpnja 2006. godine
MOJ PUT DO SREĆE
Čekaj me sada u tihoj noći,
obećala sam ti da ću doći,
dok zvijezde sjajne osvjetljavaju put,
a mjesec sa neba smije se žut.
Probudi me u rosno jutro,
obećala sam da ću s tobom dočekati dan,
a anđeli će biti kraj tebe do u noć kasno
i čuvati te i kad utoneš u san.
Dođi mi u predvečerje polagano, tiše,
tada i sunce na počinak kreće,
a vjetar svoje grančice njiše,
kazuje da ti si, moj put do sreće.
29. listopada 2004. godine
TUŽNO JE
Tužno je jutro kad se kiša sprema,
tužna je noć kad mi tebe nema,
tužno je more kad val se pjeni,
tužno je sunce kad je u mjesečevoj sjeni.
Tužno je srce kad nema koga da grije,
tužne su oči kad nitko se ne smije,
tužna je duša bez ljubavi nježne,
tužno je nebo kad se spremaju oluje snježne.
Tužan je život kad vrijeme prebrzo krene,
a najtužnija sam ja kada ti nisi kraj mene.
04.studeni 2004. godine
OLUJNO JE
Olujno je nebo,
vjetar dirigira,
kap po kap na prozoru,
najtužniju pjesmu svira.
A zašto se vjetar buni
i nebo toliko plače
i zašto kap po kap na prozoru,
sada kuca jače.
Ah znam. Nebo plače jer te nema,
vjetar tuče jer te volim,
a kap po kap na prozoru šapće,
neću nikad da te zaboravim.
13. studeni 2004. godine
NAŠA SREĆA
Dok suze se slijevaju niz lice
i srce u grudima tuče,
ovo što se događa sada,
ne smije se ponavljati više.
Život je kratak,
još mnogo toga je pred nama,
Bog nam je podario ljubav,
trebamo iskoristiti svaki trenutak.
Budi tu, zagrli me jako,
osjećam neki strah,
ali naša ljubav već dugo traje,
da bismo ju prokockali sad.
18. studeni 2004. godine
TEBI…
Večeras sam nekako tužna,
znamo i ti i ja zbog čega,
iako reći ti moram,
sve to nije nam potrebno…
Zbog suza me oči moje peku,
a srce moje hoće da pukne,
ne želim da se dogodi ono,
što nas može uništiti zauvijek…
Zašto kvariti nešto,
što traje već dugo, dugo
i lutati i tražiti negdje i nešto
kad je za sreću potrebno tako malo…
Trebam te zna to dragi Bog,
a možda čak znaš i ti,
reci mi da ono što govoriš,
ne misliš i ne bi mogao učiniti…
Dođi, sjedni kraj mene,
pričaj mi do u noć kasno,
jer meni je previše stalo,
a znam da tako osjećaš i ti…
Nazovi me kad ti je najteže
i reci mi što te muči,
jer čak i kad ti ne mogu pomoći
suosjećam s tobom duboko u duši…
Reci mi, eto samo tako,
da sam tvoje zlato, tvoja malena,
usput me i zagrli jako
da osjetim da sam voljena…
A ja, ja ću se potruditi,
obasuti te trenucima sreće,
zaratit ću i sa svijetom ako treba,
da ti pokažem da je moja ljubav jača od svega…
Za kraj te molim razmisli malo,
pokaži da si spremam za našu ljubav se boriti
i znaj da mi bez tebe ništa ne bi imalo smisla
jer si mi ti u životu najvredniji.
15. prosinca 2004. godine
NEKAD, A SAD
Jednom davno živjela sam bezbrižno,
sanjala o princu na bijelom konju,
željela da u životu sve bude bezbolno,
smatrala da nema mjesta za tugu.
Kad sam bila malo starija i malo modernija,
princ je trebao biti u crvenom ferariju,
ali shvatila sam da život i nije baš tako lagodan
i da je svaki dan u nekom drugom scenariju.
A sada, sada su moje misli mnogo dublje,
u svom životu tražim smisao,
živim za sebe i molim za druge,
jer ljubav je moja svakodnevna misao.
20. studeni 2004. godine
ISTINA
Prolaze dani, prolaze noći i godine,
Čuvaju se neke tajne i neke istine.
A ja o nama pišem pjesme ljubavne
I u njima otkrivam sve tajne skrivene.
U sjećanjima uživam, u trenucima naše sreće,
Da srce mi lupa jače, duša mi moja reče.
Samo sklopim oči i osjećam naše usne vrele,
Koje su same našu priču isplele.
A potom u tišini promatram jutarnju rosu,
Zamišljam kako mrsiš moju nježnu kosu.
Po snovima tražim tvoje ljupko lice,
Čekam tvoje riječi «volim te djevojčice».
21. studeni 2004. godine
ISPUNIO SE MOJ SAN
Jedne noći, u kasne sate,
dok gradom lutaju stranci,
sretoh tebe usred bučnog diska
i nas dvoje postadosmo znanci.
Bojala sam se mnogo, bojala jako,
jer me život više izigrao puta,
željela sam samo da me voli netko,
a ne da me izigra sudbina kruta.
A onda mi Bog podari tebe
i život moj u korijenu se mijenja,
zavoljeh te više od sebe
i zaželjeh da te imam više od svega.
I tako iz sata u sat, iz dana u dan,
tvoja ljubav snagu mi daje,
polagano kao koraci u noći,
polagano se ispunjava moj san.
20. siječnja 2005. godine
POTREBNO MI JE…
Meni u životu nije potrebno mnogo,
nisu mi potrebne velike stvari,
meni je potrebno mnogo manje,
jer kad čovjek previše ima, to ga kvari.
Ja tražim ljubav da osjetim strast,
tražim samo malo sreće
i samo jednu mrvicu snage,
jer vlak života prebrzo se kreće.
Ali ipak, više od svega na ovome svijetu,
trebam tvoju ljubav slobodnu i nježnu
i kao što je sretna ptica u letu,
ja najsretnija sam u tvom zagrljaju.
21. siječanj 2005. godine
LJUBAVNA ČAROLIJA
Večeras zvijezde tajanstvenu svjetlost siju,
moju ljubav prema tebi od nikoga ne kriju,
a mjesec za tebe najdražu pjesmu svira
i moju sretnu dušu u srce jako dira.
Tad sjetih se ja svih ovih godina nježnih,
naših laganih šetnji tijekom oluja snježnih,
za našu ljubav ja sam molila Boga
i znala da sam spremna i umrijeti zbog toga.
Shvatila sam da volim te iskreno i slijepo,
ništa u životu za mene nije tako lijepo,
zato nas i anđeli po cijeli dan i noć čuvaju
ne daju nikom da uništi našu ljubavnu čaroliju.
23. siječanj 2005. godine
DOK NISAM
Dok te nisam imala
život nisam upoznala,
dok te nisam poljubila
iskrenu ljubav nisam osjetila,
dok te nisam zagrlila
nisam znala koliko sam te trebala,
dok te nisam zavoljela
nisam znala što mi je sudbina odredila.
A sada znam, ne mnogo ali dovoljno,
da si ti moj život, moja ljubav, moja istina.
15. veljače 2005. godine
SVE ŠTO OSTAJE
Moja je duša bol iz dubine,
moje je srce dno očaja,
moje su misli zvuk tišine,
a moj život ponor što me ubija.
A gdje si ti, ja razmišljam,
bezuspješno, ja te dozivam,
okrećeš leđa, ne razmišljaš,
kriviš me, a za istinu ne pitaš.
Žalosno je, što do toga dođe,
da propadoše snovi, želje, nadanja,
nemoguće da sve to jednom prođe,
a sve što imam krhotine su od života i kajanja…
15. lipnja 2005. godine
SAMO SJEĆANJA
Samo more moju tajnu zna
Samo more i samo ja
Samo val što se pjeni
Zna koliko značiš meni
Samo tužna mračna noć
Samo ona zna hoćeš li doć´…
A ja, ja polako umirem
Sa sudbinom svojom trgujem,
Tražim riječi, objašnjenja,
A ostaju mi samo sjećanja…
28. srpnja 2005. godine
NOĆ & SUZE
Gledala sam noćas nebo kako plaće
ali moje srce ipak plakalo je jače,
svuda oko mene šaputala je tama,
postelja moja bila je prazna, a ja sama.
Osluškivala sam noćas tišine zvuke,
u naručju svom tražila tvoje tople ruke,
za samo poljubac jedan molila Boga,
da me potiho odvede do srca tvoga.
A onda mi zvijezde tužne osvijetliše put,
pokazaše mi kako je život trnovit i krut,
jer daleko je onaj koga srce strašno voli,
ostale su samo suze… suze… i duša koja boli…
22. listopad 2005. godine
NOĆAS
Tražila sam te noćas u mjesečevu sjaju,
željela te kraj sebe u toplom zagrljaju.
Slušala sam te noćas u kapima kiše,
osjećala da si kraj mene i čula kako dišeš.
Lutala sam noćas po snovima tvojim,
izgubila se u tužnim iluzijama svojim.
Ništa od svega ovoga nije nimalo lažno,
jer moje srce samo za tebe kuca snažno.
24. listopad 2005. godine
SHVATI
Kad bi pogledao u moje oči
vidio bi koliko su suza isplakale zbog tebe.
Kad bi pogledao u moju dušu
vidio bi koliko je ranjena zbog tebe.
Kad bi pogledao u moje srce
vidio bi koliko je u njemu ljubavi za tebe.
I kad bi samo malo želio da shvatiš
znao bi da ja živim zbog tebe,
znao bi da sve što radim, radim zbog tebe
i sve što imam, čuvam samo za tebe.
I zato te molim potrudi se da shvatiš
da bez tebe ja ne bih znala živjeti,
molim te potrudi se da shvatiš
da ljubav poput naše ne može svatko imati,
molim te potrudi se da shvatiš
da smo bitni samo mi, naša ljubav i naš život.
29. listopad 2005. godine
TEBI…
Još uvijek hodam stazama prošlosti,
Tražim tebe moja jedina ljubavi…
Gdje li si sada, pomisliš li kad na mene…
Reci mi sada, gdje su naši snovi ostali,
Zar su tako brzo mogli nestati,
Ljubav tvoju su mi ukrali…
A samo sam htjela ne osjetiti više boli,
Kad izgubiš ono jedino što u životu voliš,
A ti to nisi pokušao shvatiti…
I kad pokušam na tebe da ne mislim,
Pojaviš se ispred mene kao iz inata,
Želiš da me stigne tvoja kazna…
Oprosti mi za sve, moja ljubavi,
Nisam ti htjela srce raniti,
Tako ću samu sebe ubiti…
Vrati se, vrati, molim te,
Vrati mi se jer ja volim te više od sebe…
20. Travnja 2006. godine
POZNATO JE
Što želiš da ti kažem
kad odavno poznato je sve,
neću nikad da ti lažem,
jer stvarno jako volim te.
I možda sve već zvuči isprazno,
al´ vjeruj mi na riječ,
i ništa mi više nije važno,
jer odavno sve je poznato već.
Čuvat ću te u srcu svom
kao najveću vrijednost života,
ostat ćeš ti za mene
moja najveća neprolazna ljepota.
28. travnja 2004. godine
VOLIM TVOJE SVE
Volim tvoju crnu kosu
I tvoje oči male,
Volim sve što vidim na tebi,
Od pete do glave.
Volim tvoje slatke poljupce
I tvoje dodire nježne,
Volim naše lagane šetnje
U večeri snježne.
Volim tvoj zločesti osmijeh
I obraze rumene kada se smiješ,
Volim tvoje ljutnje
I suze koje kriješ.
Volim te kada šutiš,
Kada ti oči govore sve,
Volim tvoje ohrabrujuće riječi
I kada si tu, uz mene.
28. travnja 2004. godine
I DOK …
Postelja moja noćas je prazna,
jer tebe nema tu
i dok hladnoća jaka kosti mi para,
ja tražim te po mom snu.
Dok tišina noći okove stvara,
noćna lampa snagu mi daje,
jer znam da srce jedno i ljubav prava,
negdje kuca i živi za mene.
I sada, dok povjetarac grančice njiše,
nije me nimalo strah
i dok mi misli polako tone u san,
ja kraj sebe osjećam tvoj dah.
14. rujna 2004. godine
DOĐI MI
Dođi mi večeras tiho u san,
reci da li me voliš ili ne,
ne dopusti da sama dočekam novi dan,
jer brzo minuše ove godine.
Dođi mi večeras, poljubi mi oči,
lezi kraj mene i zagrli me jako,
ne dopusti da sama provodim noći,
jer nitko ne želi da mu bude tako.
Dođi mi večeras kada je tama
i dok noć priča priče svoje,
ne dopusti da budem zauvijek sama,
jer jedno za drugo stvoreni smo nas dvoje.
19. rujna 2004. godine
VOLJENA
Ljubav je sreća, veselje i radost.
Ljubav je bol, patnja i žalost.
Ljubi jer ljubav te čini čovjekom
i plači kad te obuzme tuga za voljenom.
Ne bježi od ljubavi jer će te stići,
tvoja voljena jednom će ti prići.
Voljet će te i život za tebe dati,
njeno srce, duša, zauvijek će da te prati.
19. travnja 2004. godine,
NEKA SE ZNA
Nema te, nema tu,
Još si samo u mom snu,
Sanjat ću te uvijek ja
I voljeti te vječno, neka se zna.
Trebam te i Bog to vidi,
Zbog tebe živim, molim te ne idi.
Ostani tu kraj mene,
Bit će bolje za oboje.
Zašto ljubav olako pustiti,
Kada znamo kako je teško uspjeti,
Jer ljubav poput naše nema svatko,
A bez nje, mi, bili bi nitko.
Pusti ljubav, neka vide svi,
Kako smo zaljubljeni ja i ti.
Pusti ljubav neka se zna,
Koliko te ludo volim ja .
19. travnja 2004. godine
BILI SMO…
Još jučer bili smo stranci,
nismo znali tko smo,
što nas čeka,
još jučer… bili smo prvaci.
Nismo bili što smo mogli biti,
niti smo znali
koliko smo trebali
i koliko greške mogu skupo stajati.
Tražili smo svoje mjesto pod suncem,
tragali za smislom života,
penjali smo se stepenicu po stepenicu
i nismo dopustili da nas bude sramota.
Sada smo na pola puta,
još mnogo toga je pred nama,
možda nas sreća čeka, možda ljubav,
a možda ipak sudbina kruta.
I poslije svega, bili smo netko,
sjećanja će jednom pokucat na vrata,
više ništa neće biti isto,
čut će se samo topot koraka…
27. travnja 2004. godine, posvećeno 4.k razredu, koji je dugo bio dio mog života, mogli smo biti mnogo više, ali nažalost, sada je kasno.
Prijateljice moja,
Ti moja srećo duga, cvijete u proljeće, sunce poslije kiše. Ti koja me nasmijavaš kada sam tužna i koja plačeš kada me boli… koja me poznaješ do najmanjeg kutka moje duše… tebi, poklanjam ove stihove… tebi, hvala na svemu… što si uz mene i kada te nema. Ostani uvijek takva kakva jesi, ne dopusti nikome da te mijenja. Sjeti se mene u starosti blagoj, sjeti se mladosti i veselih dana…i kada te breme života nagazi, prijateljica budi, jedina i vjerna.
19. travnja 2004. godine,
posvećeno najboljoj prijateljici,
Ivani.
VOLJENI
Voljeni, ostani tu kraj mene,
pruži mi ruku,
dopusti da osjetim tvoje dodire….
Voljeni, ne daj me nikome
i kad mi loše krene,
ne ostavljaj me…
Voljeni, budi uvijek uz mene,
jer ja volim te,
na svijetu najviše.
19. travnja 2004. godine
